- vozila sam tramvaj sinoć, deda.
- i, kakav je osećaj?
- možda mi je lakše (?)
- a znaš li da naša tramvajska trasa ima 42 kilometra? 42.
- aha. i hajde sad, onda, reci gde su ona hiperinteligentna pandimenziona stvorenja i njihov superkompjuter Duboka Misao sa tim Odgovorom na Konačno Pitanje Života, Univerzuma i Svega Ostalog?
- 42.
- a za Zemlju često, i dalje, mislimo da je planeta. jesi provalio?
- a ono isto kompjuter?
- superkompjuter, veći od Duboke Misli.
- kojom si linijom išla?
- 7.
- a, pa to je, kažu oni Egipćani, najmoćniji broj.
- sedam dana u nedelji, sedam boja duge po Njutnu, sedam onih SI osnovnih mernih jedinica, atomski broj Azota — a on dolazi od neke grčke reči za “nema života”.
- reče mi doktor da imamo sedam vratnih pršljenova. i sedam smrtnih grehova?
- u, i sedam golim okom vidljivih astronomskih objekata sa Zemlje.
- i tako, vozila si tramvaj.
- bila je i žena vozač tramvaja.
- jesi doručkovala?
- evo sa’ću.
You want a physicist to speak at your funeral. You want the physicist to talk to your grieving family about the conservation of energy so they will understand that your energy has not died. You want the physicist to remind your sobbing mother about the first law of thermodynamics; that no energy gets created in the universe, and none is destroyed. You want your mother to know that all your energy, every vibration, every Btu of heat, every wave of every particle that was her beloved child remains with her in this world. You want the physicist to tell your weeping father that amid energies of the cosmos, you gave as good as you got.
And at one point you’d hope that the physicist would step down from the pulpit and walk to your brokenhearted spouse there in the pew and tell him/her that all the photons that ever bounced off your face, all the particles whose paths were interrupted by your smile, by the touch of your hair, hundreds of trillions of particles, have raced off like children, their ways forever changed by you. And as your widow rocks in the arms of a loving family, may the physicist let him/her know that all the photons that bounced from you were gathered in the particle detectors that are her/his eyes, that those photons created within her/him constellations of electromagnetically charged neurons whose energy will go on forever.
And the physicist will remind the congregation of how much of all our energy is given off as heat. There may be a few fanning themselves with their programs as he says it. And he will tell them that the warmth that flowed through you in life is still here, still part of all that we are, even as we who mourn continue the heat of our own lives.
And you’ll want the physicist to explain to those who loved you that they need not have faith; indeed, they should not have faith. Let them know that they can measure, that scientists have measured precisely the conservation of energy and found it accurate, verifiable and consistent across space and time. You can hope your family will examine the evidence and satisfy themselves that the science is sound and that they’ll be comforted to know your energy’s still around. According to the law of the conservation of energy, not a bit of you is gone; you’re just less orderly.
Ovaj svet je podeljen oštro na dva dela: Na budale i na one koji trpe.
Puno je budala ovde, a i lakovernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti. Ti „domaćini" misle da je njima dato da potroše kao svoje sve vreme jednog naroda, kao da iza njih više ništa ne može da se dogodi.
A ovaj prostor je škrt kada treba da iznedri čoveka sa misijom, čoveka darovitog koji može da vidi bar jedan vek unapred.
Zato se ovde stalno strada.
Živi se stihijski, primitivno, i svi neprestano stradamo…
ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.
Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.
Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!
Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.
Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih „Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik“. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.
Želi ti sve najbolje
Branko
P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.
Bjankinijeva 11., Zagreb
(Poslednje pismo Branka Miljkovića beogradskom književnom kritičaru Petru Džadžiću)
deda mi se javio jutros u osam sati ujutru na telefon, i rekao glasno helou.
- srećan rodjendan deki moj!
nasmeje se sa druge strane i dobaci mi jedno
- o, a je l’ taj dan! srećan mi rođendan onda, sutra crk’o!
- deda nije smešno. ustvari, hajde, jeste malo.
kaže zatim “naravno da jeste” i doda:
-… jer bitno je možda samo roditi se, posle koga briga. dalje se to naziva život. a može i kaljenje.
eto, kad sam se ja rodio — a to je bilo ono vreme u kom su se jedro porađale, a da nisu ni znale da su noseće — nije se to ovako pomodarski slavilo.
- a bre deda, kako tako … “noseće”…
- lepo, nije lako nositi dva rastuća života.
- hm, da. pogotovo kad srce krene da kuca već kad smo veličine semena susama u drugoj nedelji podstanarskog života u utrobi!
- pa da li to onda znači da sam sad matoriji za devet meseci?
pita me više retorički i konstatuje kako on sad “nije uzeo 87u nego bo’me skoro 88u!”
-deda, to je neka greška u matriksu.
- ma, važno je grešiti baš na kila, podosta i što pre. za greške nikad nije rano. ali da posle ne budeš fotokopir grešaka. onda si samo glup, umesto da učestvuješ u evoluciji. ili vakcinišeš se.
- a deda, jesi li se ti vakcinisao?
- protiv malih boginja ili malih ljudi? na ove druge možda nismo imuni, džabe mi, virus izgleda mutira stalno i brzo.
- a kako onda tu mutaciju, društvenu, inteligentnu ili političku očigledno, ne primetimo odmah, nego smo kao žabice u ključaloj vodi?
- ma i šta će žaba u vreloj vodi uopšte? jer je pomodarka, misli da je to banja.
